Kad se raspravlja o članskom modelu upravljanja sportskim klubom, u hrvatski medijski prostor određeni lažni dušebrižnici i optuženici za teška kaznena djela u gospodarskom poslovanju plasirali su tezu kako „tzv. ulica ne može upravljati klubom“. Ovim tekstom započet ćemo rušenje te izmišljene teze i primjerima dokazati zašto je ona suštinski netočna i uvredljiva prema svojim vlastitim navijačima, odnosno članovima.
Za početak potrebno je definirati riječ ‘klub’. Klub predstavlja organizaciju u kojoj se sastaju ljudi, odnosno njegovi članovi, koji gaje isti cilj ili interes. Sportski klub njeguje istu definiciju uz dodatak sportske ekipe ili sportskog cilja. U oba slučaja, ljudi (osobe) su ključni i temeljni sudionici rada kluba, a u slučaju sportskog kluba riječ je o navijačima i članovima kluba koji se sastaju s ciljem da bodre svoj klub i usmjeravaju ga u smjeru kojim većina članova kluba želi napredovati.
Riječ ‘ulica’ u hrvatskom slučaju predstavlja pogrdan naziv za sve navijače, odnosno članove kluba, kojima se namjerno zatvaraju vrata i mogućnost sudjelovanja u radu kluba pod pretpostavkom da za to nemaju znanja i mogućnosti. Također, korištenjem riječi ‘ulica’ da bi opisali svoje članove, nogometni vlastodršci sebe uzdižu na razinu odabranih, posebnih, na suprotnost od uličara – tobože gospodu, te tako dodatno produbljuju jaz između sebe i svojih navijača. Nadalje, protivnici članskog modela prezentiraju poslovni model upravljanja kluba kao kaotičan i neprofesionalan, u kojem svaki pojedinac glasuje za svaku klupsku odluku, od banalnih stvari poput nabavke papira za printanje pa do ključnih pitanja poput transfera igrača. To, naravno, također nije istina te se zapravo radi o namjernom plasiranju lažnih teza radi diskreditiranja članskog modela.
Stoga ne smije čuditi kad u Hrvatskoj gdje se aktivno i sustavno radi na zatvaranju vrata kluba vlastitim članovima rezultat takve politike bude otužna i sramotna atmosfera na stadionu i opća nezainteresiranost javnosti, ne samo za klub, već i za sport u cjelini. Navijači prvi osjete kad sportskom klubu sportske djelatnosti prestanu biti primarni cilj postojanja, a interes pojedinca ili grupe ljudi se postavi iznad interesa kluba. No, iako takvo stanje u hrvatskom sportu nije zacementirano, ono je rezultat veoma specifičnih društvenih anomalija u našoj zemlji koje nisu tema ovog članka. Zato ćemo primjerom iz Njemačke srušiti lažne teze i pokazati da tzv. ulica itekako uspješno može upravljati sportskim klubom.
Specifična i poznata upravo po svom modelu upravljanja sportskim klubovima, Njemačka predstavlja raj za pobornike članskog modela. Nigdje kao u Bundesligi ne osjeća se pozitivna sinergija nogometnog saveza, vlasnika klubova i navijača, odnosno članova. Njemački nogometni klubovi, ustrojeni kao udruge građana u kojima članovi biraju upravu i imaju direktan utjecaj na upravljanje klubom, 1999. godine dobili su priliku za dodatno jačanje svoje pozicije. Naime, te godine je Njemački nogometni savez (DFB) promijenio svoj statut te omogućio sportskim udrugama građana odvajanje nogometne sekcije u različita gospodarska društva.
Svrha tih promjena je lakše financiranje i pronalaženje sponzora koji bi omogućili dodatnu financijsku injekciju. Velika većina profesionalnih klubova te godine je odvojila svoje nogometne sekcije i pretvorila ih u gospodarske subjekte – trgovačka, dionička ili komanditna društva te su tako otvorili vrata potencijalnim ulagačima i investitorima. Međutim, shvaćajući i prihvaćajući važnost značaja nogometnog kluba za navijače i članove, DFB je osmislio i u svoj statut (i u statut Njemačke udruge prvoligaša) upisao „pravilo pedeset plus jedan“, odnosno Regel 50+1.
To pravilo štiti nogometne klubove od potpunog preuzimanja od strane jednog ili više vlasnika/investitora tako da članovi matične sportske udruge na godišnjoj skupštini kluba moraju zadržati većinu prilikom glasovanja (50% + 1 glas). Savez i dalje potiče investicije i financiranje nogometnih klubova, ali se protivi apsolutnom preuzimanju vlasništva nad klubom. Regel 50+1 dozvoljava da se većina kapitala nalazi u vlasništvu privatnih investitora, međutim članovi kluba i dalje imaju mogućnost utjecaja na rad u klubu i pravo biranja uprave kluba na demokratski način.
S obzirom na svoj unutarnji ustroj, svaki klub posjeduje vlastiti specifični članski model s jasno utvrđenim obvezama i pravima svojih članova. No, poanta je jednaka u svakom klubu – članovi kluba biraju upravu kluba prema principu „jedan član – jedan glas“, a na klubu, odnosno njegovim članovima, preostaje bavljenje detaljima članskog modela poput toga je li članovi biraju samo predsjednika uprave koji nastupa sa svojim programom i ljudima koji stoje iza njega ili članovi biraju širi broj ljudi u upravi i tijelima kluba. Regel 50+1 vrijedi čak i kad su članovi kluba izgubili većinsko vlasništvo u klubu. Izvrstan primjer uspješnosti tog modela je Borussija Dortmund čija sportska udruga posjeduje manje od 10% kapitala kluba, međutim Regel 50+1 se primjenjuje bez obzira. A primjenjuje se upravo zbog toga što je DFB jasno postavio sportski interes kluba iznad ekonomskog interesa ulagača. Ovakav članski model upravljanja predstavlja najbolju alternativu u potpunosti privatiziranim klubovima jer je otporan na iznenadne promjene u strukturi vlasti u klubu te osigurava nesmetano funkcioniranje čak i nakon naprasnog odlaska investitora.
Otvorenost klubova i saveza prema najvažnijim sudionicima u klubu – članovima, rezultirala je impresivnim brojkama i činjenicama koje su postale svojevrsni zaštitni znak njemačkog nogometa. Najveća prosječna stadionska gledanost, prihvatljive cijene godišnjih i pojedinačnih ulaznica i rastuća popularnost najveće su odlike njemačkog nogometa i Regel 50+1 sustava, uz činjenicu da Nijemci njeguju navijačku kulturu (Fan-Kultur) te se mogu pohvaliti sigurnim stajaćim tribinama, slobodnim putovanjima na gostujuće utakmice i još mnogim drugim pozitivnostima.
Takva afirmativna politika prema navijačima rezultirala je i fantastičnom statiskom o prosječnoj stadionskoj posjećenosti. Naime, od 1999. godine do danas samo tri godine Njemačka se nije našla na vrhu ovog popisa. Sigurno je da na ovu statistiku utječu i niže cijene ulaznica u Njemačkoj, no to je ponovno rezultat pozitivne i otvorene politike prema navijačima. Za usporedbu, prosjek najjeftinijih godišnjih ulaznica u Njemačkoj iznosi 182€ dok je u Engleskoj to nevjerojatnih 529€, čak tri puta više.
A kad zajedništvo i međusobno uvažavanje prevladavaju, onda će se to odraziti na sportski plan i na sportske uspjehe. Od 1999. godine njemački klubovi igrali su pet finala Lige Prvaka te su dva puta “digli kantu”, s napomenom da je 2013. godine finale na mitskom Wemblyu ponudilo njemački par Borussiju Dortmund i Bayern München. U posljednjih 19 sezona (uključujući tekuću), Nijemci tek 7 puta nisu imali svog predstavnika u polufinalu najprestižnijeg europskog klupskog natjecanja. Također, ta pozitiva odrazila se i na njemačku nogometnu reprezentaciju. Nakon poraza od Hrvatske u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. godine, Nijemci su na sljedećim natjecanjima osvojili dva treća mjesta, jednom bili drugi, a trenutno su aktualni svjetski prvaci s ogromnim zalogom za budućnost. Naime, od uvođenja Regel 50+1 Nijemci su dvostruki europski prvaci, s još jednim polufinalom. U još mlađim kategorijama – još više uspjeha. Mladi Nijemci su od 1999. godine dva puta osvojili treće mjesto na svijetu, tri puta bili europski prvaci s još tri finala te pobrali brojne individualne nagrade s tih turnira.
Da je Regel 50+1 u neraskidivoj vezi s njemačkim nogometom potvrđuje i prošlomjesečna odluka sa sastanka Njemačke nogometne lige (DFL) u kojoj je apsolutna većina, sa samo četiri glasa protiv, odlučila da će Regel 50+1 ostati u postojećem obliku bez rasprave i mijenjanja. Inicijativa za mijenjanje ili izbacivanje tog pravila pokrenuta je od vlasnika nekolicine privatnih momčadi koje su iznimka u Njemačkoj, poput Hannovera, Leipziga ili Münchena 1860, no rezultat glasovanja ne smije čuditi ako znamo da je 16 bundesligaških klubova bilo izričito i javno protiv mijenjanja Regel 50+1, uz podršku čak 3.097 fan klubova i 155 drugih klubova diljem Njemačke.
Prilagodba statuta kluba ovim pravilima, ili početak primjenjivanja istih, prvi su tehnički korak za uvođenje članskog modela u klub. No prije toga potrebna je promjena u glavama i načinu razmišljanja članova i navijača kluba. Članovi moraju postati svjesni svoje snage, svojih sposobnosti, ali najvažnije – svog značaja! Članovi kluba jedini su dionici u tom procesu koji svoj klub vole bez interesa i bez skrivenog motiva. Upravo su članovi kluba najveći jamac da će klub ostati dosljedan svojim vrijednostima zbog kojih su se ti isti članovi okupili i povezali oko tog kluba na prvom mjestu. Kroz seriju edukativnih članaka poput ovog trudit ćemo se i dalje donositi primjere uspješne prakse članskog modela kako bismo srušili kulu karata sastavljenu od laži onih oportunista koji zagovaranjem postojećeg stanja zapravo samo žele prikriti svoju prosječnost i vlastiti nivo korupcije i nesposobnosti za obavljanje posla. Na svim čitateljima ovog retka, koji to već nisu učinili je jedna jednostavna stvar. Učlanite se u Futsal Dinamo i NK Dinamo i živite demokraciju u punom smislu te riječi.
Dinamo – to smo mi!
